Zašto se Hrvatska poljoprivreda nalazi na stranputici i da hrvatski seljak, poljoprivrednik doslovce nestane, da atraktivno zemljište kupe ili uzmu u zakup veliki igrači, a da slavonski seljak potraži radno mjesto negdje na gradilištima u Njemačkoj?
Dosadašnja politika razvoja sela svodila se na to da hrvatski seljak nije konkurentan sa svojih 5 krava i 10 hektara zemlje, da treba povećati proizvodnju povećati obradivo zemljište i proširiti farme. Nažalost takva politika se pokazala pogrešnom iz nekoliko razloga, osnovni razlog što se od seljak željelo napraviti poduzetnika preko noći, ubačen je u mrežu birokracije kroz osnivanje OPG ulaskom u PDV, te angažiranje računovodstvenih servisa koji su jedina podrška malim poljoprivrednicima na njihovom poduzetničkom putu, a tu su ne milosrdne poslovne banke koje su prepoznale seljaka kao ovce za šišanje. Također je tu i kruti državni aparat koji različitim svakodnevnim izmjenama propisa podmeću noge našem seljaku. Oni iz udobnih državnih fotelja će reći da smo ušli u tržišno gospodarstvo i da je tržište nemilosrdno te da se svi moraju prilagođavati kako bi ostali konkurentni. To je istina ako imaš stabilna primanja koja ti donosi ona osvojena fotelja u klimatiziranom uredu, ali ako ti ovisiš prvenstveno o vremenskim prilikama, koje je svake godine sve ne milosrdnije, ako ovisiš o tržištu koje je sve ne urednije i koje traži razloge zašto bi rušili cijenu proizvoda našega seljaka i ako zaboravljaš da naš seljak je najčešće poduzetnik iz nužde koju je sam započeo jer nije imao drugog izbora ili je naslijedio od svoje obitelji koja se generacijama bavila poljoprivrednom proizvodnjom. Opet će oni nadobudni foteljaši reći da seljaci imaju poticaje i što bi htjeli, a tu dolazimo do prvih prevara
Poticaji su prva prijevara iz vrlo jednostavnog razloga što bi njihova uloga trebala biti da se hrvatska poljoprivreda prilagodi tržišnom gospodarstvu, ako je tako, kako onda mali poljoprivrednik koji ima 5 ha zemljišta ima isti poticaj kao i onaj koji ima 100 ha i više. Također se poticaji dijele po proizvedenom, a ne po prodanoj proizvodnji pa je postalo popularno koji su krenuli u poljoprivredu samo da bi povukli poticaje i potpore.
Operativni programi za razvoj poljoprivrede su druga prijevara kroz operativni plan razvoja poljoprivredne proizvodnje namijenjen prvenstveno izgradnji farmi i razvoju konkurentne i moderne poljoprivredne proizvodnje su vidjeli šansu veliki igraći koji su putem svojih emisara na terenu nagovarali seljaka da izgradi modernu farmu koja će biti tržišno konkurentna, te su bili projektanti, konzultanti, dobavljači opreme, građevinari koji su po principu ključ u ruke izgrađivali i opremali farme te nabavljali stoku ili pružali mogućnost kooperacije i osigurano tržište, a financiralo se direktno preko HBOR-a i HAMAG koji je izdavao jamstva za investicije. Nažalost nitko nije računao s tim da će se ulaskom u EU otvoriti tržište i da će prodajne cijene poljoprivrednih proizvoda značajno pasti. Rezultat operativnih programa je da je sve i jedan išao u reprogram kredit, a dio seljaka je zatvorio farme i postali su blokirani, te su od poduzetnika postali socijalni slučajevi sa borbom za živom egzistencijom.
Kapitalan ulaganja treća prijevara gdje se sufinancirala kupovina traktora, mehanizacija i privatnog poljoprivrednog zemljišta. Sufinanciralo se 40% investicije novih traktora, opreme i privatnog poljoprivrednog zemljišta, te izgradnja farmi. Nažalost seljaci su mahom kupovali traktore i na taj način je država potaknula uvoz, a da bi tragedija bila veća traktori su bili predimenzionirani za zemljište koje su poljoprivrednici obrađivali. Tu se savršeno organizirao uvoznički lobi sa leasing kućama u koje je bilo lakše kupiti traktor nego poljoprivredno zemljište. Iako izgleda da je kroz kapitalna ulaganja selo i seljaci dobili dugoročno je izgubila država jer je novac poreznih obavezanika samo otišao inozemnim dobavljačima i nije se stvorio sinergijski razvojni efekt. Prednosti kapitalnih ulaganja je jednostavnost ostvarivanja prava, zbog čega su bili jako popularni među seljacima.
IPARD program je četvrta prijevara iz razloga što je cjelokupna prijava bila prekomplicirana za malog poljoprivrednog proizvođača, a osim tog u ponudi je u isto vrijeme su bila i Kapitalna ulaganja koja su bila jednostavnija uz skoro nikakve troškove. Dok je za IPARD trebalo imati sredstva za konzultanta, a rezultat je bio ne izvjestan i dugo se čekala obrada prijave, a sufinanciralo se 50% vrijednosti prihvatljivih troškova. Mali je broj poljoprivrednih proizvođača bio spreman uhvatiti se u koštac sa birokracijom EU-a, pogotovo što je bilo silnih kriterija koje je trebalo ispoštovati.
Ruralni razvoj peta prevara – konačno su došla dugo očekivana EU sredstva iz Europskog poljoprivrednog fonda, a temeljem Programa ruralnog razvoja u kojemu su najveću pažnju zaokupile Mjera 04 “Ulaganja u fizičku imovinu” i Mjera 06 “Razvoj poljoprivrednih gospodarstava i poslovanja”. Iako su natječaji za Mjeru 04, točnije za Operaciju 4.1.1. “Restrukturiranje, modernizacija i povećanje konkurentnosti poljoprivrednih gospodarstava, Operaciju 4.1.2. “Zbrinjavanje, rukovanje i korištenje stajskog gnojiva u cilju smanjenja štetnog utjecaja na okoliš”, te Operacija 4.2.1. “Povećanje dodane vrijednosti poljoprivrednim proizvodima”. Natječaji iz Mjere 04 su izašli prije usvajanja Programa ruralnog razvoja od strane Europske komisije, a na Operaciju 4.1.1. pristiglo je preko 1000 prijava. Posebnu pažnju je privuklo 8 prijava velikih igrača koje su fingiranjem natječaja htjele uzeti većinu sredstava. Rok za prijavu na navedene natječaje je bio 10.04.2015. godine, dok su odluke o privremenoj raspodjeli sredstava datirane s 01.08.2016. godinom. Znači rok za obradu do konačne odluke je trajao skoro godinu dana i četiri mjeseca. Poljoprivredni proizvođači su šutke gledali rasplet događaja, a pogotovo što su se veliki zaigrali da bi opet povukli financijska sredstva kao da su mala obiteljska gospodarstva. Svugdje u EU se potiču mikro, mali i srednji poduzetnici što je definirano Uredbom Europske komisije 651/2014.
Glavna prijevara je prema malim OPG-ima da nakon godinu i 4 mjeseca dobiju Odluke u kojima ih obavještavaju da će sredstva dobiti isključivo ako bude sredstava, politika je odlučila da se financijska sredstva prebace u sljedeći natječaj. Što definitivno nije fer i korektno prema ovim malim OPG-ima koji su strpljivo čekali godinu i četiri mjeseca na rezultate da bi znali jesu li uopće prošli. Svi koji su se javili na natječaj imaju već neke opće troškove, uložili su vlastiti novac u prijavu. Odluka koja je donesena na taj način da je po srijedi opet neki dogovor. Glavni argumenti za podjelu EU novca koji je predviđen tim natječajem je da u ljudi već izvršili prijavu i da su rangirani neka se sredstva podijele po redoslijedu rangiranja, OPG-i su strpljivo čekali godinu i četiri mjeseca. Zašto onaj koji odlučuje ne gleda poduzetničkim očima i ne shvaća da su vrijeme i novac najbitniji resursi, zašto ne nagraditi te pionire koji su se odlučili prijaviti na prvi natječaj mjere ruralnog razvoja? Zašto opet fiktivno razvijamo poljoprivredu i poduzetništvo? Do kada ćemo imati dojam da se sve lijepo priča u predizborno vrijeme, a kada dobije neki ministar priliku da ispravi ne pravdu, radi još veću ne pravdu. Sve nas to navodi da je postignut neki dogovor između politike i velikih igrača, a gdje su u mali poljoprivrednici s početka priče? Nigdje najvjerojatnije su samostalno realizirali investicije ili su na putu za njemačku jer su shvatili da od poljoprivrede u RH ne mogu živjeti.
Interesantna je podatak da u Operacijama 4.1.1., 4.1.2. i 4.1.3. ne daju se bodovi po indeksu ne razvijenosti što nas dovodi do zaključka da EU sredstva neće ostvariti oni kojima su najpotrebnija nego oni takozvani “najsposobniji”.
U idućem Blogu opisujemo “Kako tradicionalnom poljoprivrednom proizvodnjom ostvariti uspješan poduzetnički pothvat!”
